Priče tamnog dječaka...

Ti ne shvatas sta je ljubav, ne shvatas sta je kada neko voli, ne shvatas sta znaci biti nekom najvaznija, ne shvatas kad si nekom sve.Ti ne shvatas sta znaci voljeti i patiti, ne shvatas jer nikada patila nisi, jer nikada nesretno nisi zaljubljena bila.Ne shvatas kako neko moze presjediti noc gledajuci u neciju sliku, kako neko moze toliko voljeti, kako ti neko toliko ljubavi moze dati.Ti ne shvatas kako se neko moze tebe kleti, zbog tebe bolje mnoge stvari raditi, ti ne shvatas kako nekom najvrednija stvar na svijetu moze biti tvoja stara , iznosana gumica za kosu...Ne, ne shvatas da mozes da me zaledis da se izgubium, da ne znam gdje sam, ne shvatas da mozes da ucinis jednom izrecenom rijeci da se ja osjecam bolje.Ne mozes da shvatis da jos pamtim nas zagrljaj u gradu, ne mozes da shvatis da jos pamtitm tvoju prvu adresu sa kojom si me addala na msn.Ne mozes da shvatis da pamtitm sve ono sto si mi do sada rekla..ne mozes da shvatis kako te toliko dugo mogu voljet. Ne shvatas koliko sam sretan kada mi se javis, koliko samo slatko spavam kada mi ti laku noc pozelis, ne znas koliko samo se smijem i koliko sam samo sretan kada si ti sretna.Kada nisi tuzna i nemas problema, kada ne places i kada ti zivot ide, tada i ja sve da propadam u zemlju i da mi nikad nije bilo gore, stavim osmijeh na lice.Zasto ? Ma ni ne mozes shvatit kako je kada nekog volis a taj neko ti prica svoje ljubavne probleme, kada mu iz srca dajes savjet kako ce sa momkom dalje a ti zudis da jednog dana budes taj momak.Ti ne shvatas koliko boli kada volis a voljena ti osoba od drugom prica, ne znas koliko boli kada brises necije suze a te suze teku radi nekog drugog.Ne znas ti kako je kada u vsakom momentu pomislis na voljenu osobu, kada sve sto radis radis za nju, kada ti je ona motiv i inspricaija kada ti je ona ono najprece.Ne znas kako je kada o nekom mislis dvadesetcetri sata na dan, kada ispisujes njegovo ili njeno ime gdje stignes.Ti ne znas sta su ljubavni problemi i jadi, ne znas kako je kad srce boli, ne znas sta znaci biti prevaren i ne znas sta znaci biti ostavljen : Ti ne znas kako je kada ti neko kaze NE , ne znas kako je kada uzalud volis... ne znas ljubavi kako je meni, kako mi je sto te uzalud volim.Tvoj ljubavni zivot sastoji se iz da i ne, dvije rijeci koje imaju najveci uticaj , tebi je dovoljno da pogledas nekog i da taj neko bude tvoj. Ti ne zas koliko jedna rijec moze utiska imat, ne znas koliko povrijediti ili usrecit moze, ne znas malena koliko jedna lijepa rijec moze ostaviti utiska.Ma ti ne znas mnoge stvari o ljubavi, ne znas ni sta je ljubav, ni kako je prihvatiti, ne znas ni da sada ovo o tebi pisem , ne znas ni da te volim....

........... iako to rekoh i dokazh vise puta....

Shady

Opet sam vise tuzan nego sretan.Sve tako lijepo izgleda dok ne stanem na loptu i sagledam stvari.Mnogo zbunjenosti, nerazumijevanja i ljutnje..Niziceg se porblem rodi, od nista nastade nesto, nastade nesto sto stvori problem od kojega sam toliko bjezao i krio se.Znate li osjecaj kada govorite ne, ne, ne, ne samo to, sve drugo da, samo to ne, i onda neko kao da vas cuje i bas se potrudi da to sto niste zeljeli ni u kom slucaju da postane stvarnost.Zbunjen sam sjedio dva sata za kompjuterom i u nekoj nervozi davao malim i nebitnim stvarima veci znacaj nego onim stvarima / ljudima koji mi znace vise od svega. Jedan trenutak ne paznje, ne paznje prilikom pisanja , razmisljana i svega drugog. I onda nista, nista ne skontas opet iako ti neopisivo draga osoba nekoliko sati srece paznju na to. I onda ona ode, pomalo i razocarana ili malo vise u tebe, a ti ostanes sam u gluho doba noci i buljis u debilni monitor i odjednom lupis se po glavi i skontas sta si uradio? I sta onda? Uzmes mobitel i kucas poruku i ako znas da ti ne moze odgovorit, onda ona prozove, a ti je nazoves u 3 navecer i kazes joj sve ono sto si trebao reci na pocetku, ono sto bi rekao u svakoj drugoj prilici, a onda cujes njen glas i onda opet postajes zbunjen i izgubljen njenom ljepotom i njenim slatkim glasom. Zavriste razgovor, odahnes u nadi da si rijesio stvari a opet u neko doba ti na um dodje pitanje "Mozda jos nista nije sredjeno?", i onda opet razbijas glavu sam sebi. Da je nazoves? 4 su sata, probudit je radi dva pitanja, pa ni za zivu glavu.Ispijas kafu koju nikad napravit znao nisi, njena slika ti treperi pred ocima.Odjednom ni od kud, javlja ti se drugarica, koja ocito ne moze spavat i ti joj prepricas sve, ona jadna sva zbunjena pokusava te razumjet al ko ce te razumjet u skoro 5 u jutro, govori mi kako svako pogrijesti moze,kako ce to ona shvaitit, ali opet tome se nadat mozes samo.I ona ode spavat opet ostanes sam, opet si sam. Htio bi da napises nesto al od tuge i jada ne mozes, ostaje ti samo nada da ce sve biti uredu.A sta od nade imas, nista, apsolutno nista.Mozda bude, mozda ne, al to u trenutku razmisljanja obicno vuce na negativnu stranu.I onda sve ono sto si gradio , padne u dvije minute, ne paznje , i onda bi opet nesto da uradis da popravis situaciju i opet sve zagorcas.U jutro dok normalni spavaju ti ocekujes dan i mrtav umoran razmisljas o njoj. U jutro oko 11 :10 zove te najbolji drug i od njega ocekujes neki savjet ili nesto, nesto , bilo sta. On ti hladnokrvno govori kako je glupo se zamart tim stvarima i da ljude nekad treba poslat u pm , da bi tebe shvatili, hajde nekad ima pravo al od njega i onako nikad kako treba savjet dobio nisam.Zapravo kvalitetan jesam ali ozbiljan nisam. Lijep je zivot kad te ni on ne konta? Zar ne? Ali opet nije to sve idemo dalje. Kasnije dodje ona na msn i pricas sa njom, pokusavas ispitati teren, cini ti se sasvim normalnim, a onda odjednom polahko dok priacas vidis da to vise nije to, da nije kao sto je prije bilo. Razbijas sebi glavu, tuzan si, skoro da zaplaces, psujes jucerasnji dan , nemas raspolozenja ni za sta a sve to jer ti znaci i jer je volis...I ovaj tekst pises ni sam ne znas sto, valjda da sebi stvais problem na papir a sve to u nadi da ce ga i ona procitat, da ce shvaitti , i da ce sve biti ok...
Ima jos toga, al fakat ne mogu, zaboli kad pises..

Shady

Ima li ova noć kraja? Ne, nema. Baš kao da, meni za inat, želi ostati ovdje zauvijek. Kakva večer. Kakva teška, tužna i nesretna večer. Osjetih kako mi suze natapaju obraze. Te bolne i iskrene suze pune očaja i tuge, noćas su moj jedini i najbolji prijatelj. Godit će mi da se isplačem, te mirna i spokojna dođem kući gdje ću se, po ko zna koji put, praviti da je sve u redu sa mojim jadnim i sumornim životom. Odjednom se sjetih zašto sam tako ojađena i nesretna, te još više zajecah i utonuh u još dublji plač. Nije mi jasno, kako sam mogo biti tako naivan? Mislio sam da joj je stalo do mene. Evo šta sam jadan dočekalo Tamna haber mene sustigla. Zapiri vjetar. Osjetih kako se tresem od hladnoće, te svatih da zapravo nisam krenuo ka svojoj kući, već na parking. Zastadoh i oslušnuh! Nigdje nije bilo nikoga. Pogledah na sat. Ponoć je već poodavno prošla. Pretpostavljao sam da je ona već stigla kući, zabrinut gdje sam i jesam li dobro, ali se u tom trenutku sjetih šta je noćas uradila i svatih da joj je vjerovatno i svejedno za mene. Vjetar još jače zapuha i promrsi mi gustu, crnu kosu. Zatvorih oči i zaželjeh da sam neko drugi. Bilo ko! Samo da sam u ovom trenutku sretan. Osjetih i miris jeseni. Koliko god ona bila tmurna i ružna, u ovom trenutku ulivala mi je neku nadu. Možda me on a ipak voli? Možda samo ima ponos koji pomno čuva i koji joj ne dopušta da mi se pokori. Možda, možda...
Krenuh niz tamnu ulicu koja je obećavala tišinu i mrak. Moji koraci odzvanjali su po prljavom pločniku. Razmišljam...
Šta ako je sve ovo bio pusti san iz kojeg ću se sutra sretan probuditi i shvatiti da moj život ipak nije noćna mora? Ma, ne. Ovo je bilo previše stvarno i istinito da bi bilo san. Jasno sam je vidjeo sa drugim. Oh, taj debil! U meni izaziva takav bijes i srdžbu. Osjetih nalet mržnje prema toj nedužnom djecaku, te mi najednom bi žao. Možda on nije ništa kriv? Možda i on nju voli, a ne zna za mene. Večeras sam pun sumnji i predpostavki. Pokušah vratiti film unazad. Pusti, mračni park i dvoje zagrljenih ljudi na drvenoj, staroj klupici. Izgledali su baš kao savršen par. Šta ako se zaista vole, a ja sam im prepreka u ostvarenju sna? Večeras postavljam puno pitanja, a ni na jedno jedino nemam odgovor. Još se više rastužih prisjećajući se kako su se strasno poljubili. Pun mjesec je imao svoj posebni čar u tom trenutku, a i ljubav se jasno osjećala u zraku. Bilo je tako romantično, a ujedno, za mene, tako bolno i tragično. Jer, Ona je mene prevarila sa nekim plavim, zgodnim...uh... droljom... ma šta ja to govorim? Ona je kriva. Za sve je Ona kriva. Ona je nas obje prevarila. Ima li tu ičega ljudskog? Da li Ona večeras mirno spava sanjajući slatke snove dok ja grcam u suzama? Kako mi je to mogla učiniti? Baš smo bili sretni zajedno. Nikada mi se ni na bilo šta nije požalio. Da jeste, da je razgovarala o tome, riješili bi problem. Zajedno bi ga riješili. Ali ne, Ona je utjehu odlučila pronaći u drugom. Voštana figura! Eto šta sam ja sada. Više ne osjećam ništa. Ni tugu, ni žalost, ni radost...NIŠTA! Samo sam povrijeđen, duboko porvijeđen, prevaren i očajn. Po stoti put se upitah kako je to mogla uraditi? Bog sam zna. Ali, otkud se ja stvorih u tom parku? Ah da, tražio sam je pošto je nije bilo u stanu već tri-četri sata. Jako sam se bio zabrinuo gdje je. A, usput, tog jutra sam u jednom gradskom butiku kupila malo stakleno srce koje je bilo prepolovljeno na dva dijela. Tako bih uzeo sebi pola, a njoj ostavio drugi dio i zauvijek bismo imali uspomenu jedno na drugo. Sada se samo sjećam da sam ga razbio trčeći iz parka i proklinjući dan kad sam se prvi put srelo s njom. Načas se sjetih našeg prvog susreta. Bio je petak. Upoznali smo se na brodu, tačnije na tulumu našeg prijatelja. Nikada neću zaboraviti taj susret. Prišla mi je sa osmjehom na licu i pružila ruku, zamolivši me za ples. Čitavu noć se nismo odvajali jedno od drugog, a potom je uslijedila poljubac. Nakon toga je pogledala na svoj ručni sat i ustvrdi da je 25 minuta do 2. Nasmijala se, a i ja sam se nasmijao. Nikada neću zaboraviti ni riječi koje mi je te večeri šaptala na uho: „ And I... will always love you...“. Bila je to naša pjesma. Najednom se vratih u stvarnost. Svatih da sam davno izašao iz tamne ulice i već stigao na parking. Noge su me same, mehanički vodile. Nisam plakao. Imao sam osjećaj da se moj svijet srušio, a do maloprije sam je držao na dlanu. Nisam imao više snage ni zašta, a kamoli za suze. Za mene će Ona uvijek imati posebno mjesto u mom srcu...mjesto u kojem je pohranjena ljubav prema njoj koju volim, ali i istodobno mrzim i dna duše. Danas, kada je dosta vremena odmaklo od te noći, napokon sam sretan. Drago mi je što to varanje nije duže potrajalo. Sretna sam i što sam shvatila da svoje srce nesmijem olako poklanjati, jer bih opet mogao biti povrijeđen. Od one noći više nisam ni suze pustio za njom, mada mi se i dan danas srce gorko stegne kad ga se sjetim. Prije sam je  mrzio gledati sretno, zaljubljene parove kako šetaju ulicama mog grada, ali sada shvaćam da sam bespotrebno ispoljavao svoju negativnu energiju i da ću i ja jednom biti ovako sretna. Iskreno se nadam, i da je više nikada neću vidjeti, jer bih u tom slučaju istog trenutka ispustio posljednji ovozemaljski dah i nestao u vječnosti.

Priča se desila za novu godinu bili smo ja i moj rodak koji ima 20 god. i njegov jaran,bili smo na cengic vili,bio je neki koncert...

Shady

Na peronu kiša. Moji koraci odzvanjaju po kamenom pločniku. Idem polahko. Ne osvrćem se. Rekla je da će doći. Mora doći. Zastadoh. Duboko udahnuh i zatvorih oči. Kasni samo pet minuta. Nemam razloga za brigu. Okrenuh se. Peron je i dalje pust. Sad će doći, mora doći. Osjetih kako mi hladnoća obuzima čitavo tijelo. Počeh se tresti od zime. Pogledah na sat. Kasni šest minuta. Možda je zakočio promet u saobraćaju. Možda mu se nešto desilo? Na tu pomisao zgrči mi se svaki mišić u tijelu. Kakve gluposti pričam? Sigurno ima dobar razlog što kasni, ali da mu se nešto desilo? Ne, ne... baš njemu od milione drugih ljudi? Svašta pomišljam. Počeh nervozno cupkati na jednoj nozi usput pjevajući onu dobru, staru "Ja zauvijek bit cu tu, zakleta ljubav, čekat ću". Ponovo pogledah na sat. Deset minuta. Usudih se izvaditi mobitel iz đepa kaputa i okrenuti njenin broj. No, čim je jedanput zazvoni, ukinuh poziv. Šta će pomisliti? Da, samo zato što kasni običnih deset minuta, već cmizdrim pitajući se gdje je? Ne, neću je zvati. Ionako će se već svakog časa pojaviti iza ćoška sa širokim osmjehom na licu. Na čas se zabavih zamišljajući kako ću joj skočiti u zagrljaj kad je ugledam. Misli mi prekide zveket koraka. Srce mi uzbuđeno poskoči, no kad sam se okrenulo, ugledah nekog nepoznatog čovjeka kako trči preko perona da bi se sklonio od kiše. "Blago vama pa imate kišobran," reče brzo gospodin i kratko se nasmješivši prođe pored mene. Svašta. Kakvih ljudi danas ima. Jako me je iznenadio ovaj strančev upad. Pogledah na sat. Kasni petnaest minuta. Pogledah u mjesec. Krupan i sjajan kakav je inače bio, večeras je bio zastrt tmurnim oblacima. Oblacima koji plaču. Plaču nad našim jadnim i tužnim životima. Ali ne i nad mojim. Ja sam sretan djecak. Imam djevojcicu koja me obožava i koja... upravo kasni, pomislih. Osjetih nalet ljutnje. Kako je nije stid da je ja čekam? Može nazvati i javiti da kasni. Malo ću se praviti da sam ljut kad dođe. Neka me malo moli da ga poljubim. Glasno se nasmijah. Ah, i ja znam nekada biti ludak :) . Ponovo pogledah u sat. Kasni dvadeset minuta. Bez trunke razmišljanja izvadih mobitel i nazvah je. Zvonio je dugo prije nego mi se javio. Ali, kada sam čulo njene "reijeci", sve ono što sam željeo istresti preko telefona, jednostavno se istopilo i samo sam kroz smiješak rekla: "Pa gdje si ti više? Smrznuo sam se ovdje. Čekam te već dvadeset minuta." Tišina. "Halo," ponovilo sam. "Izvini," promumljala je, "zaboravila sam doći". Ništa mi nije bilo jasno. "Šta si," upitala sam začuđeno. "Zaboravio," dovršio je nekako ravnodušno. Baš kao da ju je bilo briga što sam je nazvala. "E sada me izvini, imam posla," rekla je i bez pozdrava i onog preslatkog "volim te", spusti slušalicu. Par trenutaka stajao sam tako držeći telefon na uhu dok nisam shvatila da je razgovor završen. Potpuno izgubljen pitam  se šta se upravo desilo. Tako sam stajao, čini mi se, čitavu vječnost, a onda sam shvatio. "Zaboravila je", pomislio sam glupo. Suze su mi same krenule niz lice. Neka neopisiva bol zategla mi se oko srca. Kako je mogla? Dugo sam tako otirao suze sa hladnih obraza dok napokon nisam odlučilo napustiti peron. Najzad, pogledala sam u nebo. Kiša je pljuštala. Nebo je plakalo. Plakalo je zajedno sa mnom. Dugo će mi trebati da ga zaboravim...

S ljubavlju,

Shady

Sat je otkucao 00:00 .. Napolju tisina..Osjeti se miris drveca..Hladno je..Vjetar ostro ledi lica prolaznika..A u parku ispred velikog sata koji zraci svojom ljepotom i svojom specificnoscu, stoji mladic , dvadeset pet godina star..Stoji i vodi bitku sa stvarnoscu..Vodi bitku dok mu vjetar ledi lice i dok njegovee ruke polahko ali sigurno se pretvaraju u led..U ocina mu se vide problemi..Vidi se bol, vidi se patnja..Nervoza je takodjer prisutna..Hoda, uzpanicaren je..Ocekuje nesto..Sve manje vjeruje u to..U ruci drzi promrzlu, kao krv crvenu ruzu..Drzi je i ceka..Ceka ljubav svog zivota..Drago mu je..Srce mu je ogromno..Ali koliko je sretan zbog toga..i tuzan je jer ona kasni, kasni za njega vec velikh 10 min. Za neke je to normalno..Ali za njega ne..On je navikao..da njegova voljena bude tu na vrijeme..Da bude tacana u sekund..Gleda na svoj sat..Gleda..Odmjerava svaki potez kazaljke..Kasni..Njegova ljubav kasni..Gleda na veliki sat..Snijeg polahko pocinje da pada..Sada sve vise postaje siguran da ona nece doci..Tuga pocinje da gricka njegovo srce, da ga gricka, bas kao sto je on grickao njene slatke usne sinoc, kada je zurila i kada mu je rekla da veceras u ponoc bude ovdje..On je sada ovdje a nje nema ..proslo je nevjerovatnih 20 min.Pa gdje li je? Kad ce doc? Parovi se nalaze i odlaze iz parka..Jedini on jos stoji pored klupe..Pored klupe kada ju je prvi put poljubio..Kada joj je rekao da je voli..Od tada je to njihova klupa..Njihovo mjesto..Tu se nalaze, i trebali su i veceras ali ...Ali nje nema..Po prvi put nije odrzala svoje obecanje..Ili mozda jeste..Sta ako joj se nesto desilo? Sta ako joj se nesto dogodilo..I ona sada pati a on ne moze biti uz nju..Ne moze je poljubiti, zagrliti i reci da ce sve biti ok..Tuga vlada njima..Noc je tek pocela..Hladan vjetar prostruja parkom..On i dalje vjeruje on i dalje ceka..Cekat ce je cijelu noc...

Shady